Ništa kao kuća ne simbolizuje suštinu ljudskog življenja. Zato je ova tema izabrana kao model da se napravi najbolji izraz osjećanja koji Bošnjaci imaju u svojoj svijesti. Ona  podrazumijeva duboku vezu sa starim zavičajem a u jedno i shvatanje Burhanije kao svog doma u kojem su našli novu domovinu.

Spomen kuća Bošnjaka, koji su se doselili sa prostora Sandžaka i Crne Gore, u predloženom idejnom rješenju,  predsatvlja simbiozu dva tipa kuće koje su integrisane u jednu cjelinu. Jedna je , nekadašnja kuća svojih predaka a druga ona u kojoj su našli novu domovinu dolaskom na prostore Burhanije.

Razlog za to jeste činjebnica da Bošnjaci Burhanije nose sa sobom neizbrisiva, čak i podsvjesna, osjećanja i uspomene na stari zavičaj koji u napustili. To je ,bez sumnje , prisutno i u generacijama koji su se rodili u Burhaniji pa čak nijesu nikada ni bili u mjesto porijekla svojih predaka.                                                                                                                                              Spomen kuća je predložena kao otvorena kompozicija čiji se, izloženi , sadržaji vide sa ulice i trotora. Ta otvorenost, koja poziva na posjete predstavlja i simbolički odnos sa starim i novim zavičajem. Koliko god je cijeli narativ dramatičan iz spomen kuće provijava optimizam koji podržava ideju o neuništivosti ljudskog duha i snalaženja u svim okolnostima.

Kako ta sjećanja u kolektivnom biću Bošnjaka sadrže svijest o prošlosti sadašnjosti pa je i kuća koja simbolizuje njihovu suštinu dvostruko kodirana.

U kući predaka bili bi izloženi elementi i autentične fotografije koji podsjećaju na nekadašnji zavičaj a novoj kući bi bili izloženni elementi tipični za novi život i ambijent zatečen u Burhaniji

Kao tako udvojena kuća ona je spojena mostom kojim se prilikom posjete jasno vidi prošlost i sadašnjost kako krpoz dva tipa kuće tako i kroz sve ono što bi u njima bilo izloženo.

U priemlju jedne od kuća predviđen je prostor za audiovizuelne prezentacije koje omogućavaju uvid u istorijsku dubinu odlaska iz zavičaja pod spletom istorijskih okolnosti kao i živod u Burhaniji.

S obzirom na tipologiju kuća koje se su nalazile u starom zavičaju lokacija treba da bude na padini što cijeloj kompoziciji daje poseban doživlja u procesu penjanja od  ulice do ulaska u kuću i završava se mjestom okupljanja.

Prostor koji se nalazi iznad kuće je zamišljen kao mjesto susreta i okupljanja za razne manifestacije koje bi dodatno afirmisakle ovo mjesto koje ne bi pripadalo samo Bošnjacima nego svim mještanioma Burhanije kao i turistima koji grad posjećuju.